Epizoda VIII stiže za

Recenzija filma: Sila se budi

Recenzija filma: Sila se budi

Kad sam izašao iz kina, bez razmišljanja sam na IMDb-u filmu dao 10/10. Kada sam prespavao tu odluku, ostao sam pri zaključku da je ta ocjena prigodna, iako film nije ni blizu savršenstvu.

Prvi teaser trailer za The Force Awakens savršeno je sumirao moj dragi prijatelj rekavši “kad se Millenium Falcon pojavio uz onu muziku, osjećao sam se kao da ponovno imam deset godina”. Da, bio je to gotovo proustovski podsjetnik na prvi susret sa Star Warsima, na taj zapanjujući osjećaj beskonačne avanture koju su obećavali, u udaljenoj galaksiji toliko bliskoj dječjim snovima, ispunjenom vitezovima, doslovnim princezama i karakternim kaubojima, bitkama u svemiru i misticizmom. Ali bespredmetno je na ovom sajtu govoriti o tome, vama koji točno znate o čemu pričam, većina i puno više; svakom od vas koji imate možda sličnu, ali jedinstveno osobnu povezanost s tom franšizom.

Daleko su i u godinama se broje udaljenosti moje veće privrženosti Warsima, a i u vrijeme kada sam aktivno sudjelovao u ovoj udruzi, iako sam i čitao novele i enciklopedije i igrao igre, sjećanja koja su mi iz nje ostala najmanje su vezana za filmove. Dapače, prilično sam siguran da sam, izuzevši neko pospano lovljenje na HRT-u, filmove posljednji put pogledao prije sedam godina; do ove subote kada sam upalio A New Hope (rekli bi neki, jer gledati njega isto je kao ponovno gledati TFA, samo bez inovativnosti koju je on donio).

Sila je ipak bila zaspala

I shvatio sam zašto ga nemam volje više gledati i zašto je to i pomalo frustrirajuće: u jednu ruku, jer ga još uvijek znam napamet do te mjere da bih mogao izvesti monodramu od riječi do riječi; jer nemam više gdje pogledati svoje VHS-ove originalnih izdanja (ukradene iz videoteke) pa me svaki put dewbackovi, Jabba i Boba Fett bodu u oči; kad čujem neki one-liner sjetim se i stotine njegovih parodija; u pozadini tražim Taga i Binka i nasmije me kad se Skippy žrtvuje za veće dobro galaksije. Čak i uvodne toliko sveprisutne fanfare ne izazivaju nikakvu posebnu emociju. Obi-Wanov monolog o Sili nekada mi je bez iznimke izazivao trnce, dok sada stvara samo melankolično sjećanje na njih. Još gore, nastavak njegove priče o klonskim ratovima samo podsjeća da su oni kasnije ispali nešto što nisam želio ni sanjao (što nije krivnja prequela samo po sebi). Ukratko, negdje sam prešao granicu uživanja u ponovnom gledanju trilogije.

A sada, The Force Awakens je praktički isti film: istog zapleta, sličnih lokacija i situacija vrlo nategnuto dovedenih na status quo iz ANH, likovi slijede identične arhetipove, čak se i Campbellovo herojsko putovanje direktno referencira u jednom trenutku, callbackovi na objekte, mjesta i dijaloge iz prve trilogije su brojni, pa i zračne borbe izgledaju apsolutno jednako i neinventivno. Može se činiti da je beskonačnost mogućnosti za priče u udaljenoj galaksiji svedena na ponavljanje prežvakane formule.

Ali.

Od trenutka kad su se svjetla ugasila i natpis “A long time ago, in a galaxy far, far away…” pojavio, bio sam na rubu suza i ekstaze. Scenu za scenom, film je uzbudljiva vožnja koja vas vozi kroz magičnu avanturu na samom rubu da se raspadne zbog svojih tankih temelja, no nikada neće, kao da ju veže neka magična sila, pokretana Abramsovom dječačkom zaigranošću i ljubavlju prema tom univerzumu kao krajnjem dostignuću jednog fanboya i protkana sjajno realiziranim karakterima.

Prije svih, Rey. Ovo je u potpunosti njen film, a Daisy Ridley zadivljujućom emotivnošću nosi tu ulogu, ulogu koja je kao slitina Lukea, Hana i Leie u konstantnoj opasnosti da bude pretjerano sposobna, ali jednostavno je oduševljavajuće gledati je iz scene u scenu, od tužnog životarenja na Jakuu s trenutkom čežnje kad oblači pronađenu prašnu pilotsku kacigu, preko radosnog (i prekrasno taktilno snimljenog) upravljanja Falconom i svih trenutaka gdje svoju ranjivost, ali i prkos i volju nosi do samog kraja filma. I da, mnogi vole kolutati očima jer zvuči kao floskula političke korektnosti, ali sjajno je što je žena. Jer koliko god je daleko od istine da Star Warsi nisu bili za žene, ovo je nešto sasvim drugačije i veselim se što će horde curica sanjati da su Rey kao što smo mi nekad sanjali da smo Luke.

Jednako su sjajno realizirani i pridošlice Poe i Finn: Oscar Isaac dokazao je već nekoliko puta koliko je odličan, kameleonski glumac (pogledajte ga barem u Inside Llewyn Davies, Show Me a Hero i Ex Machina) tako da je lakoćom sjeo u zapravo jednostavnu ulogu pozitivca i ispunio ju beskonačnim šarmom; kao i John Boyega s Finnom, likom kojeg bi manje sposoban glumac možda pretvorio u varijantu Threepia - jer najveći dio komičnosti filma bazira se na njegovom liku, no nikad karikaturalno, već uvijek organski i njegova uloga ne staje na tome da je comic relief.

Sve troje imaju odličnu međusobnu kemiju, još jedan stup koji odlično nosi film; pridošlice međusobno, ali i s njima, Harrison Ford, koji ovdje za razliku od posljednjeg Indiane Jonesa nije došao pokupiti plaću, već je stvarno Han Solo. Ostarjeli, ali još uvijek isti Han Solo, s najvećom minutažom od stare postave, kao emotivna spona starog i novog.

Negativac bolji od onog iz prequela

I naposlijetku, drugi vrhunac filma je Kylo Ren. Ukratko, on je ono što je Anakin trebao biti u prequelima. Fantastično realiziran bahati, tašti i samouvjereni negativac izvana koji kipi mladenačkim bijesom i rastrganošću između tamne i svijetle strane; potpuna je suprotnost Vaderovoj mirnoj, konstantno prijetećoj prisutnosti u originalnoj trilogiji. Adam Driver je nevjerojatan, i dok je ispod maske, i u trenutcima kad ju skine otkrivajući sve unutarnje sukobe na svom mladom licu suznih očiju.

Jedna od scena u kojoj skida masku je i posljednja borba mačevima, meni najbolja u čitavom serijalu. Da, u Phantom Menaceu je bila ljepša, ali to je bio balet; da, u Empireu i Jediju su ih Vader i Luke održavali konstantno napetima, ali ovo je brutalno, sirovo i nesuzdržano emotivno.

Sila se budi

The Force Awakens je u potpunosti Abramsov film, izlog svih njegovih mana i kvaliteta kao redatelja i pripovjedača - i ako ste pratili njegov rad, mogli ste dobro pretpostaviti što očekivati - i ako, kao ja, volite njegov rad sa svim njegovim manama, oduševit će vas.

Pokušamo li vidjeti da je nešto više od nostalgičnog recikliranja ideja, od samo još jednog izdanka vremena remikseva, rebootova i mashupova; možda nas je samo morao podsjetiti na sve što smo voljeli u Star Warsima kako bi završetkom te potrage i simboličnom predajom lightsabera na kraju (meni od svih sedam najupečatljivijem kraju filma) otvorio nove, neistražene mogućnosti Rianu Johnsonu za epizodu 8.

Meni je dao novu nadu i pretvorio me ponovno u dijete.

 


Autor/ica Marko Đurđević  •  objavljeno 22.12.2015, 10:54  •  2.868 puta pročitano

Anketa

Luke je u filmu Posljednji Jedi:

Poznati citat

“Women always figure out the truth. Always.” – Han Solo

Odaberi svoju stranu

Forum top 10

Zadnja 3 opisa u enciklopediji